0

Šta nakon plivačke karijere?

Vrlo često nismo svesni šta sve donosi profesionalno bavljenje sportom. Publika uvek vidi samo grubu spoljašnjost, samo rekorde, rezultate, uspehe ili neuspehe, ali najčešće ne vidimo onu drugu stranu medalje – koliko je svaki profesionalni sportsta uložio vremena, truda i rada u taj svoj rezultat. Koliko je ne samo znoja proliveno, već i koliko je emocija uloženo na putu do neke medalje ili rekorda.

Ipak, ono o čemu se možda i najmanje priča kada se govori o nečijoj sportskoj karijeri je to koliko ovakav način života ostavlja posledice na sportistu, koliko je zaista teško živeti životom profesionalnog atlete i kako sve to utiče na ljude kada odluče da izađu iz tog sistema.

Pre dva dana, 10. oktobra, je obeležen Svetski dan mentalnog zdravlja, možda jedini dan u godini kada se ljudi sa više hrabrosti usude da pokrenu teme strahova, stresova i ličnih borbi. Baš povodom toga i mi smo pričali sa nekim, sada već bivšim, profesionalnim plivačima iz regiona o tome kako su oni prihvatili kraj svoje sportske karijere, sa čime su se sve suočili, kao i kako izgleda postavljanje novih ciljeva i obaveza u njihovim životima.

Radovan Siljevski: Nedelju dana pre trenutka kada sam odlučio da okončam karijeru, da me je neko pitao kada planiram da to uradim rekao bih da ne znam. Plivanjem sam počeo da se bavim 2000. godine, a u ozbiljniji trenažni proces sam ušao 2005, kada sam odlučio da se maksimalno posvetim ovom sportu.
Kroz narednih 9 godina dao sam sve od sebe da postanem najbolji što mogu. Nakon ove vožnje, koja je poput rolerkostera, izašao sam na drugu stranu dosta drugačiji od onog devetnaestogodišnjaka koji je svojevoljno ušao u taj voz. U potrazi za iluzornim rezultatima koji donose sreću veoma određen vremenski period, moju ličnost su obojile tople, ali i hladne boje.
Iako sam u karijeri doživeo verovatno više uspešnih momenata, nego neuspešnih, bar iz moje perspektive, nekako neuspeh ostavi mnogo veći trag nego uspeh. Jedna stvar nikada nije manjkala, to je osećaj motivisanosti kako god prošla sezona, do jednog trenutka. Kada se taj trenutak ravnodušnosti desio, znao sam da su mi dani u plivačkom sportu odbrojani. S obzirom da 10 godina nisam napravio veću pauzu od 7 dana između sezona, na šta nisam ni pomišljao, nisam znao kako ću reagovati znajući da više neću ući u vodu sa ciljem da nastupim na najvišem nivou. Na moju sreću, ispostavilo se da je vatra koju sam imao kao plivač definitivno ugašena kada je u pitanju vrhunsko bavljenje sportom. Ni u jednom trenutku nisam osetio žal ili nostalgiju za onim što sam radio, ali to što sam radio svakako je ostavilo veliki trag u meni.
Iako možda zvuči čudno to da se osećam srećnim što ne poželim ni u jednom trenutku da se vratim ozbiljnom treningu, za mene to znači da sam dao sve što sam mogao i da je bilo vreme da pronađem drugu pasiju. To je sada trenerski posao, a moj kredo je ostao isti, a to je da budem najbolji što mogu do trenutka kada osetim da sam dao sve što mogu.

Miroslava Najdanovski: S obzirom na to da sam ja završila svoju sportsku karijeru u momentu kada sam bila spremna na to, i ni jednog trenutka nisam žalila za tim, bilo mi je manje teško da krenem nekim novim putem jer sam želela da ostanem u svetu sporta. U sportu su svi vodili računa o meni, a na meni je bilo samo da treniram i pokazujem najbolje rezultate. Kada sam izašla iz svoje komfort zone, shvatila sam da toga više nema i da ulazim u jedan ‘novi’ i realan svet. Bilo je teško, ali ne i nemoguće. Iako je moje poslovno angazovanje ostalo u svetu sporta, ipak to nije bilo to.
Većini sportista treba vremena da se prilagodi na novi način života. Iako to ljudima deluje ne tako strašno, iz našeg ugla to je dosta konfuzno. Mislim da sam uspela da uđem u ritam života koji meni dogovara.

Ivana Ninković: Mnogi sportisti su tokom svoje karijere izloženi ogromnom fizičkom i psihičkom naporu uzrokovanom putovanjima, treninzima, tempiranju forme, takmičenjima, stresnim situacijama vezanim za povrede, a sve to je sastavni dio života profesionalnog sportiste. Od sportista se očekuje da budu mentalno jaki i da ne pokazuju bilo kakvu mentalnu slabost.
Kada je moja plivačka karijera završena, bilo je teško naći sebe izvan sporta i kako da koristim ono što me je sport naučio u stvarnom svijetu. Provela sam izvjestan vremenski period stičući znanje i tragajući za načinom života koji mi dogovara.
Jedna od borbi koja me najviše pogodila bilo je postavljanje novih granica i ciljeva. Nakon određenog perioda pokušaja bavljenja različitim treninzima, vježbama, napokon sam odabrala da vježbanje bude samo način zabave, a ne identitet i slika tijela (ponekad je to samo vožnja biciklom ili šetnja parkom).
Još radim na tome da raskinem sa svojim mentalitetom sportiste koji me koči, ali stare navike teško umiru.
Za sportiste širom svijeta koji imaju problem pri završetku karijere nema boljeg trenutka nego sada da kažu svoju istinu i shvate da nisu sami. Toliko je važno da i dalje podržavamo jedni druge. Teško je priznati da nam treba pomoć, ali je još teže voditi gubitničku bitku.


Katarina Kučuk

Katarina Kučuk je rođena 26. 1. 1996. godine u Beogradu. Završila je Devetu gimnaziju Mihailo Petrović Alas, a potom i Matematički fakultet. Prve plivačke korake je napravila u školi plivanja Boda Roda, da bi ozbiljnije nastavila sa treninzima u Plivačkom klubu Partizan, a zatim i 11. april gde je provela više od šest godina. Osvajač je medalja u uzrasnim kategorijama na prvenstvima Srbije, kao i na mnogim međunarodnim i domaćim mitinzima. Iako više ne trenira aktivno, još uvek je u svetu plivanja, ali ovaj put u ulozi nacionalnog plivačkog sudije.

Ostavite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *